Sigurno ste već “upratili” da mi je inspiracija za novu kolekciju bio znakovni jezik (više o tome pročitajte na “Čije su to ruke u cvatu” ), a od kud ja u cijeloj toj priči?
Sve je počelo 2006. godine kada sam se zaljubila u znakovni jezik … hm sad kada razmislim možda i nekad ranije jer mi je starija sestra pričala da sam kao mala sjedila ispod stola i nešto pokazivati rukama, a kada bi me ona upitala šta radim ja bih odgovarala da pričam…od kud mi to ne znam. U svojoj bližoj, pa ni daljoj okolini nisam imala gluhih osoba, nisam poznavala gluhe osobe, ne znam… možda iz nekog filma, a možda jednostavno sudbina koja je odredila moj životni put.
Uglavnom, te 2006. godine upisala sam kurs znakovnog jezika i onako sva oduševljena mislila da ću “preko noći” naučiti sve 😊 Ali, naravno, nije bilo tako, ma nije bilo ni lako. Budući da nisam znala gluhe osoba, da nisam komunicirala na znakovnom, osim na časovima kursa, nije mi išlo baš najbolje. Stvari su se počele mijenjati kada sam upoznala nekoliko gluhih osoba (koje su došle na kurs da nam pomažu) i kada sam krenula da se družim sa njima… e to je već bila druga priča. Moje nezadovoljstvo nenapredovanjem na kursu polako je prelazilo u entuzijazam, ali i nervozu (onu pozitivnu) oko snalaženja u komunikaciji na znakovnom sa osobama kojima je to maternji jezik, prirodni jezik, njihov jezik. Naprosto sam bila oduševljenja tom lakoćom njihovog komuniciranja rukama, tom snagom izražavanja rukama i bogatstvom jezika. Znakovi su bili riječi, pokreti su bili glas, svaki dio neverbalne komunikacije, svaki pokret bio je jednako važan i predstavljao je neku informaciju, izražavao je neku emociju.
To je jezik koji je tako ekspresivan i čime sam fascinirana i sada, nakon toliko godina njegove svakodnevne upotrebe. U jednoj rečenici, sa samo nekoliko pokreta, možete iskazati toliko snage i odlučnosti i nježnosti i ranjivosti…. ma jednostavno savršeno, i u mom slučaju, ljubav na prvi pokret 😉
I da, izrodile su se tu kasnije raznorazne ljubavi… muž je gluha osoba, da to je osoba koja vam dostavlja nakit (u Sarajevu) i tu smo srušili predrasude da gluha osoba ne može raditi taj posao.
Ljubav prema znakovnom jeziku prenijela sam i na naše dvije kćerke koje čuju i koje znakovni koriste svakodnevno. On je neodvojiv dio našeg života. U našoj porodici on nije samo način komunikacije, već simbol ljubavi, razumijevanja i prihvatanja. Prenijela sam im ljubav i prema različitostima i naučila ih (barem nastojim) da su sve različitosti oko nas prilika za bogatstvo samo ih moramo prigrliti onako iskreno, od srca, bez straha, bez predrasuda…
Moja strast prema znakovnom jeziku pretočena je i u moj rad – kroz nakit koji priča priče, kroz kolekciju “Ruke u cvatu” koja slavi snagu, ljepotu i izražajnost pokreta ruku. Jer neke priče nisu zapisane riječima, ali su ipak glasne – onoliko koliko srce može da ih osjeti.
Da li ste se vi nekada susreli sa znakovnim jezikom? Osobama koje pričaju na znakovnom? Možda niste, ali sada želite da naučite? Podijelite sa nama vaše iskustvo u komentaru.
